U Bosanskoj Kafani

Poiskah štit dobri da štiti me. Bacih ga potom dobrog jer...Tišti me.

26.05.2009.

Šta bi bilo kad bi bilo....

Kad bi danas SDA na kongresu izabrala predsjednika koji će reći: "Smijeniću sve političare naše i koalicionih stranaka koji vode državu u propast, radiću na stvaranju države u kojoj će RS biti entitet i partner federacije i ulagati zajedničke napore u jačanju Države BiH, narediću sudstvu Bosne i Hecegovine da promptno poduzme najefikasnije mjere za zaštitu naših Patriota od neosnovanih optužbi Srbije, neću dozvoliti da se odluka o zabranu uvoza zaraženog mesa iz Hrvatske i zemalja regiona ispolitizira, vodiću predizbornu kampanju na način da ono što obećam biračima i ispunim u okviru svog mandata, Tražiću od sudskih i drugih organa da se izvrši revizija i arbitraža svih poslijeratnih privatizacija i da se svaka nelegalna promptno poništi, tražiću ujedinjenje svih boračkih organizacija i reviziju svih zakona i odluka donesenih u vezi sa istim, tražiću smjenu upravnih odbora razvojnih banaka i agencija i sudsku odgovornost za sve raelizirane kredite i subvencije, tražiću reviziju svih rješanja o dodjeli subvencija porodicama poginulih boraca, RVI i demobilisanih boraca, Tražiću finansijsku istragu poslovanja svih političkih starnak, vladinih i ne vladinih oragnizacija, oragniziraću usposatvljanje Ureda za rad sa građanima na svim nivoima od Općinskih vijeća do Državnog parlamenta, formiranje komisija za praćenje i ocjenu rada parlamentarnih predstavnika, tražiću da se direktori svih javnih ustanova i preduzeća imenuju po javnom konkursu.......ko hoće neka nastavi niz, ja odoh na ručak!

24.05.2009.

Sitnije sestro, sitnije

Drugarice Breno, Sinoć je Nacija prisustvovala tvom emotivnom i potresnom intervjuu sa Senadom Hadžifejzovićem. O Senadu se nema mnogo reći osim da je prvi put viđen da u svojim intervjuima „ne ide u kost“ i da je iskazao neuobičajenu količinu empatije i merhametluka. Možda ga to inspirše da napravi novu rubriku Face around the Face. Ali si ti zato bila prava....diplomat-kinja. Nije šija nego vrat. Lijepo te, bona čo’jek pita kak’a ti je ono uniforma. Safari komplet iz Kenije, veliš ti sva u suzama. I narod ti povjeruje. Đeš ti slagat, ti si Brena. Bezbeli su ’92. iz Kenije došli, poslalo ih da pokolju po Zvorniku, Bijeljini i Sarajevu gdje su trebali zauzet zgradu predsjedništva. Pa kad ulete, prvo biju pa pitaju, jesi l’ ti Alija. Nisam, my name is Kunta Kinte. Puštaj bre, ovaj je naš! Pa te onda čo’jek pita „...kako vi danas sa ove distance gledate na rat, jeli to bio građanski rat ili agresija, kako se osjećate kao bosanka, itd.“ A ti, te bili Boba i ja u Ameriki, pa na onom koledžu ona jedna držala predavanje o nacionalizmu, pa to nije lepo, pa mi smo komšije, pa ja slomila nogu, pa mi umro menadžer, pa sve tako. A one nane bosanske sjede pred televizorom, heklaju i viču Alasalamet i ona se bona napatila, pa puste koju suzu, pa se useknu u onu čipku. Pa te opet čo’jek pita, pa od koga ste spašavali roditelje, ko je htio da ih ubije, a ti veliš, to više nije važno. Važno je drugarice Breno, vrlo je važno. Ja ću ti reći, ako niko dosad nije. Roditelje si spašavala od Gorana Jelisića- Adolfa, Ljubiše Savića Mauzera, Monike Ilić, Rajka Rajčića i drugih viđenijih branitelja srpkog naroda, a njihove jedinice je opremala i obučavala JNA, osim Mauzerovih. Oni su bili direktno potčinjeni Franku Simatoviću, ne znam je li ti poznato ime. Pa nam ti onda ispriča kako ti kidnapovalo dijete, ružno je to i ne treba nikom da se desi. Ali si to ispričala majkama u zemlji u kojoj su tvoji sugrađani i njihovi sunarodnici ubijali njihovu djecu bez ikakvog povoda. Samo ubijali i kapak. Jesi li tad zaplakala? I na kraju, bona Breno, uz sve pohvale tvojoj elokvenciji, spisak onih poštenih Srba i beograđana koji su se suprotstavili AGRESIJI na BiH, mnogo je veći i mnogo su značajnija imena na njemu, i od tvog. Nije sve u parama. Ili jeste? Ipak će se na sarajevskom koncertu uzeti solidna cifra, a najmanje 1600 ljudi u sinoćnjoj anketi je pare halalilo, pa laganini Breno....Dok je ovaca, biće i kurbana!

14.05.2009.

Nije sve kako se čini. Možda bismo trebali činiti drugačije!?

Kad je moja majka shvatila da se njeni sinčići nezaustavljivo pretvaraju u mladiće i da se telefonski računi mnogostruko uvećavaju, a ocjene smanjuju, prihvatila je to na način kako to majke najčešće i čine. Rondanjem, kritikovanjem, prjetnjama da će našim džeparcem platiti telefonski račun...Ali i jednim savjetom, koji je uporno ponavljala iz dana u dan, i prije je to bila molba nego savjet, a glasilo je: „Nemojte tim djevojkama uraditi nešto ružno, one su nečije sestre i kćeri, i jednom će biti nečije majke, kao što sam ja vama.“ Sad je na odmoru pa neznam jel’ čula šta je Muharem „kazo“ u parlamentu...ali kad čuje, otprilike će reagovati ovako: „Uh, dabogda ga ne bilo, da sam mu ja majka ne bih mu dala na mezar da mi dođe“. Njoj je 62-ije, pije lijekove za pritisak, migrenu, reumu, lumbago, vertigo. Jednom je izašla sa idejom da bi bilo lijepo da se mogu propisat tablete protiv demokratije.

04.05.2009.

_boot failure...

Eto, opali grom blizu kuće, puče k'o osamdestedvojka. Sijevnu prije toga, a i poslije. Upali se alarm na komšijinom audiju, a iz mog laptopa sijevnu nekakva malehna varnica i klap... Sad molim one koji znaju dobar servis ili servisera da mi jave na PP, ona jedna firma koju sam nazvao, veli glas s one anam strane;"Žao mi je mi servisiramo samo hp, compaq ne radimo...". Vidim ja razume se ljudi, pa apelujem da mi se javi neko ko će preporučiti nekoga ko zna da da su hp i compaq isto, ha govno, ha šira od govneta! Meanwhile, sretni vam narodnooslobodilački praznici, jedite, pijte, zabavljajte se i nemojte 'sovat Titu....i Bakira! Morel' jedna za raju....

24.04.2009.

Sve po spisku...

Ja sam na nekakvom radnom odmoru. Poslala me firma kući da kao nešto radim, pa ja kao nešto radim, a malo više ništa ne radim.

Onda me žena vidjela kako sam umoran i kako od stresa svaki dan dobijem pola kile, pa me pustila jutros da malo duže spavam. I ostavila spisak.

Stariju ispitaj fiziku i geografiju. Mlađa neka malo bude vani, a popodne kad pođeš odvedi je tetki. Ponesi joj jaknu za svaki slučaj.Kupi hljeb. Klasov polubijeli. Z a ručak napravi rižoto sa smrznutim mušulama, od danas se zdravo hranimo. Nemoj pušit u kući.Starija kad dođe iz škole neka ti se obavezno javi telefonom. Neka ima naviku i stiče osjećaj odgovornosti da moramo znati gdje je. Ako češ dolaziti po mene, nemoj molim te u trenerci, sramota me.

Onda je ustanem i skuham kafu i zapalim. I zovnem djecu.nemoj te reći mami da sam pušio, šta ćete za doručak? Pahuljica. Valjal to šta? Kako ne valja, jesi li vidio reklamu?

Šta imaš ti iz te fizike? Četvorku i dvije petice. Nemoj mi bogati tako ni tamo ni ovamo, ko parlament. Ili popravi tu četvorku ili podreži te petice, ali ostani dosljedna. Dobro. Šta je s geografijom. Imam referat. Ponesi knjigu. Nije u knjizi, u power pointu. Ko ti je to napravio? Ja, a nastavnica dala instrukcije. Pročitaj. Sastav stanovništva države Mičigen je 80% katolika, a ostalo su muslimani. Jel ‘ to iz geografije ili vjeronauke?Iz geografije. Javi se ti da to odgovaraš na vjeronauci. Što? Nako. I kad dođeš iz škole nazovi me obavezno, a onda poslije toga svaki sat. Ma daj tata! Nemoj ti meni „ma daj“. Ima da se naučiš odgovornosti, ja ne mogu aplicirat za tri  miliona kredita kod razvojne banke republike srpske da bih te spasio od droge. Ne mogu ti dat ni 30 maraka za drogu. Zato ima da se javljaš, jeli jasno?! Dobro. Nemoj ti meni „dobro“...Tata, dosadan si! Dobro.

Odem s mlađom u granap. Daj mi jedan klasov polubijeli. Nestalo. Kakav ima. Aspekov. Valjal’? Dobar. Ima li pištolj u njemu? Nema komšija. Tata, ima li hljeb s pištoljem? Bio nekad, prije rata.Zašto? Ma ‘nako, nije važno, hoćeš li ti nešto? Kinder surprise. Daj te mi jedan euroblok. Ja hoću kinder surprise. To ti je isto, samo jeftinije. Nije isto. Znam sine, ništa više nije isto. Dobro si komšija! Dobro sam, kako ste vi?

Propržim rižu na puteru, prokuham procjedim. Prodinstam mušule, onako smrznute. Zamirisa kuća k’o da su iz Miljacke.

Hajd’ sine obuci se i ponesi ljubičastu duksericu. Tata, ako sam obukla winx majicu, ne mogu nositi bratz duksericu. Zašto? Zato što se ne slaže. Dobro, razumijem, bila je moda i u moje vrijeme. Kakva? Onaj obuče od JNA uniformu i okači tespih na rever. Ne razumijem. I ne trebaš, obuci šta hoćeš. Šta ćeš ti obući? Ja ću u kupaćim gaćama. Ma zezaš! Ne zezam, mamu je stid kad sam u trenerci. Ili ću pustit bradu I podrezat farmerke, pa takav hodat. Tata, fuuuj!!!

Hajde, idemo kod tetke. Koje? Arzije Mahmutović. Tata, ne zezaj, ja neznam ni ko je to. Znamo mi, zato i ne ideš u obdanište.

Jesi li sve uradio, kako sam ti napisala? Jesam, sve sam ti po spisku. Ti si zlatan. Bolje zlatan, nego Zlatko, onda bih morao biti i predsjednik i podpredsjednik i blagajnik i higijeničar, sve  u isto vrijeme. Ovako sam samo higijeničar.

23.04.2009.

Jel’ ko zaboravio kako Tasim mariše?

Kad vidim kako Tasim dijeli degenek, nekako se sa nostalgijom prisjetim 92.

To je godina kad su i dobri momci bili Tasim. Bili snažni, agresivni, narajcani ko februarski mačci i naoružani. U ta doba su mnogi dobri momci (ponosno priznajem i iz moje jedinice) znali podijeliti dobar degenek. Ali  tasimima. I muškarcima. I grad je bio siguran. I građani su znali da je zlo oko grada, ne u njemu. Jedan je Tasim maltretirao mog tatu. Pa sam je poslije maltretirao njega. On je danas u zatvoru. Zbog ubistva. Da je na slobodi, vjerovatno bi bio prišipetlja ovog Tasima.

Tasima Groznog. Opsanog lika. Punog love. Obučenog u elegantno odijelo za sahrane. Namirisanog. Tasima Mišićavog, koji vjerovatno kad progovori tukne na lukmiru. Možda nemožeš strpat Tasima u zatvor, ali lukmiru u Tasima  sigurno možeš.

Tasim Veličanstveni. Kapo di tutti kapi Tuzle i okoline.

Upozorenje građanima i novinarima! Ponašajte se ili ćemo odvezat Tasima.

Ima jedna istina o kojoj se ne priča ali je tu. Somethings in the air.

Ima još snajpera, heklera, C4, P25 sačuvanih za Nedajbože. Dohakaće se i tasimima. Kadlitadli!

19.04.2009.

Roštiljajmo do promjena

Rekao sam ženi sinoć. Ja više ne idem u kafanu. Prisjela mi i piva i kikiriki i Blue Oyster Cult.

Jel ovaj narod ljubomoran na onog Brankovića i li šta? Baš me interesuje koliko bi nas što forumamo, blogujemo, seremo u kafani odbilo da nam država kupi stan za 300 000, a mi ga otkupimo za 920, u certifikatima. Ja bih, da sam imao priliku, iliti prigodu što bi rekla moja punica. Ali kad sam to priznao sinoć, napalo me 7 ljudi...i žena, sve skupa.

Pa šta si ti uradio sa svojim certifikatima? Pa prodao. Pa šta si uradio s parama? Registrovao auto i kupio djeci ljuljačku. I napio se za kusur. Pa što si to uradio? Šta... napio se? Ma jok, prodao certifikate? Pa trebale mi pare. A što to nisi mogao otkupiti stan. Kako ću otkupiti stan sam do sebe? Ma ne, od države. Pa neznam Bičakčića. Eto vidiš. Šta? Haj, odjebi, ti si kontraš!

Onda žena-Hajmo kući! Neka bona da popijem. Hajmo, molim te! Pa ima još piva i po. Ma nek ima, ja sam platila. Baš zato. Zašto? Zato što je plaćeno. Ma nema veze. Ima veze, to ti je isto ko kad bi se Branković zavalio svojih 920 maraka za stan, a onda mu se useli Šefik Džaferović.

Onda oni-To ti nešto na naš račun? Ma jok, ja to čisto kao ilustaraciju. Čega? Partijskog jedinstva. Nemoj zajebavat, to si ga ti nama malo...Ma nisam, niđe veze, mogao sam i rejsa spomenut. Što rejsa? Pa da se izađe iz partijskih okvira, ipak je ovo sekularna država. Ma jest kurac, on navija za nacionalnu državu bošnjaka.Tako i treba. Šta ba treba? Pa to, nacionalna država bošnjaka, ne bi se ništa promijenilo osim naziva. Naziva čega? Šta ja znam, javnih preduzeća, ustanova. Kako to misliš? Recimo JU „Djeca Sarajeva“ bi se zvalo „Maksumi Sarajeva“, pa bi ona Arzija premjestila obdaništa u prizemlja džamija, a gdje su obdaništa tu bi se mogli napraviti stanovi za ove amidžiće i dajdžiće što čekaju il’ recimo islamski shoping centri. Hajd’ ne seri.  Ne serem, mog’o bi se Avaz preimenovat u Vaz, pa bi oni, recimo izdavali magazin „Praktična hamša“ za modernu bošnjakinju. Ma ja, pa bi ti ženi poklonio godišnju pretplatu. Ne bih, ona nije bošnjakinja. Nju bih ja preselio u Čapljinu, pa bi se dopisivali. E jebi ga ti usra i šefa i stanicu! Što? Pa eto, ime li još šta, majke ti? Ima, recimo onaj tvoj rođak što je bio načelnik općine, bi se zvao muhtar. Nije on bio načelnik nego pomoćnik načelnika. Pa eto onda muavin muhtar il tako nekako. Eto sad ti i turski pričaš! Svi ćemo, u svijetloj budućnosti.

Onda žena-Hajmo molim te! Hajde.

Onda oni-Hoćemo li idući vikend oragnizovati roštilj? Može, roštiljajmo do promjena. Vazda sereš! Hajd selam alejkum! Hajd vozdra!

Hajd’ ti, ljubavi vozi. Vidiš da si pijan, šta ću vozit, kad nemamo auto? Aha, nema veze upisaću se ja u stranku, pa ćemo kupit’. Šuti, molim te, evo taksija!

13.04.2009.

Ko to piški po sarajevskim trotoarima...

Neka budala koju su ubijedili da je pisanje za sarajevo-x.com novinarstvo, piše kako je neko stao sa novim pasatom, izveo dijete na trotoar i dijete se popiškilo tu. I zaključuje kako to "uriniranje", pa malo poslije pišanje nije društveno prihvatljivo, ali eto gospodin sa novim pasatom smatra da kao oslobodilac Sarajeva ima pravo da se popiša gdje hoće. Ja prije svega ne vjerujem da "oslobodioci" Sarajeva voze nove pasate. Nove pasate voze oni koji su Sarajevo oslobodili tereta kulturnog i civilizacijskog življenja i dolaze iz kulture vanjskih hala i pišanja po komšijskoj međi.Oni imaju pravo na zapišavanje ove zemlje jer su njihovi rođaci i prijatelji važni članovi stranaka na vlasti, predsjednici upravnih odbora javnih preduzeća, članovi diplomatskog kora, načelnici općina.... Taj mali dječak, koji je uz babinu pomoć obilježio teritorij za nekoliko godina će krojiti sudbinu one djece koja danas uče da se pražnjenje mjehura i debelog crijeva obavlja u intimi WC-a ili pampers pelene. Kao dokazani "antipatizer" Milorada Dodika, moram da priznam jednu stvar. Milorad, skupa s Vladom namjerava da kupi većinski paket dionica teslićke Borje, pokrene proizvodnju i ovaj nekadašnji drvoprerađivački gigant ponovo postavi na noge. Ako ikad ijedan od ovih federalnih čimbenika učini ovakav potez, neka slobodno dovede cijelu familiju da se istovare u mom dvorištu.

09.04.2009.

O sarajevskom i drugim duhovima

Vodila se ovih dana nekakva rasprava o postojanju i nepostojanju „sarajevskog duha“. Nije prvi put, neće biti ni posljednji. Nikad me nije posebno ni zanimala ova tema, ali sam zajedljivim i malograđanskim komentarima izazvan da kažem šta mislim....

Bogatstvo čovjeka se ogleda između ostalog i po tome koliko je čovjek putovao i vidio, jer nam na kraju naših života ostaju jedino uspomene...A uspomene na putovanja, po pravilu su gotovo uvijek lijepe.

Ja sam imao sreću da dosta putujem i nadam se da ću još. Ono čime se ponosim, kao Bosanac i Hercegovac jeste činjenica da skoro i nema grada u Bosni i Hercegovini u kojem nisam bio. I naučio jednu jako važnu stvar. Svaki grad ima svoj jedinstven duh. Ako je duh ono što ja mislim da jeste. A to je specifična kultura, navike i običaji građana jednog grada i jedne sredine. Tako je i sa Sarajevom. Za neke je to specifičan akcenat i izgovor građana Sarajeva, koji nije pravilo i ustvari se osjeti najviše u starom dijelu grada. Nekima je to poznata prije ratna opuštenost i gostoljubivost sarajlija. Neki smatraju da je korijen sarajevskog duha u njegovoj različitosti. Neki su bili skloni reći da možeš uspjeti bilo gdje u svijetu, ali ako ne prođeš ispit kod „sarajevske raje“ da ustvari nisi uspio. Malo pretjerano, zar ne? Neki bi rekli da u Sarajevu možeš biti svakakav, ali ne i arogantan...

Možda je ovo sve istina, možda i nije. Nisam siguran. Siguran sam da sam upoznao duh Bišćana, Mostaraca, Trebinjaca, Tuzlaka, Zeničana, Tešnjaka, Goraždaka, Banjolučana, Brčaka...i da sam sretan što u svakom od ovih gradova, ako sam tamo, mogu pozvati nekog na kafu, na ručak, na akšamluk i „ne daj bože nevolje“.  Siguran sam na primjer, da bih kad bi se supruga složila, u nekim kasnijim godinama kupio komad zemlje ili kućicu u Gradačcu ili Mostaru i proživio tamo ostatak života, jer volim te gradove i poznajem neke krasne ljude tamo.

I siguran sam u još jednu stvar. Kad su ljudi sretni i zadovoljni svojim životima, tada su iskreni. A kada su iskreni, tad su dobri domaćini, iskreni prijatelji i lojalni građani svoga grada. A to ustvari čini duh grada u bilo kojoj zemlji na svijetu.

Danas, kad nije tako, kad smo nezadovoljni, po inerciji smo neiskreni, subjektivni i skloni da pokazujemo prstom na one koji nisu iz naše „mahale“.

Danas smo samo duhovi u vlastitim gradovima.   

07.04.2009.

Šarena laž

U Sarajevu je jučer svečano otvoren BBI Centar.

U nekom drugom vremenu, pod drugim okolnostima ova bi vijest bila više od oduševljenja.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je na istom mjestu otvorena Robna kuća „Sarajka“, bila je simbol progresa, napornog rada njenih građana, društva koje sigurnim korakom ide u svijetlu budućnost. Na policama i u izlozima, u to vrijeme dominantnog arhitektonskog objekta moglo se naći najbolje od najboljeg što je proizvedeno rukama građana ove i susjednih zemalja.

Četrdeset godina poslije, na istom mjestu imamo BBI Centar. Sa aspekta moderne arhitekture sigurno se nema šta zamjeriti, i ne bi trebalo sa uloženih 70 miliona KM.

Okolnosti u kojim se otvara jedan ovakav objekat nisu nimalo svijetle ni obećavajuće. Predstavnici najnovijeg simbola poslovnog imperijalizma i postratne privatizacijske pljačke obećavaju novih 1000 radnih mjesta građanima Sarajeva. Jedino nisu rekli hoće li ta radna mjesta biti kompenzacija za nekoliko hiljada radnih mjesta koja su zatvorena ili će se zatvoriti u dogledno vrijeme. I nisu rekli, hoće li na tim radnim mjestima ljudi i dalje raditi „puno radno“ vrijeme od 8-12 sati, sa istovremeno  plaćenim doprinosima na 4 sata.

Na svečanom otvorenju okupila se svekolika gradska politička, poslovna i intelektualna krema. Ne vjerujem da je dobra ni za hemeroide. Ali ih još nazivaju i „budžetskim korisnicima“. Nije bilo radnika i seljaka. Radnici GRAS-a su bili u štrajku. Zaposleni i bivši zaposleni svih onih silnih fabrika iz kojih su se mogli napuniti izlozi BBI Centra su sjedili kod kuće. Ili su radili „puno radno vrijeme“, neosigurani i ne prijavljeni kod predstavnika novog imperijalizma. Penzioneri više nisu dobrodošli ovdje, jer se na ovoj lokaciji neće igrati šah i ne uklapaju se u 3D projekciju arhitektonskog rješenja ovog Centra.

Preko puta, u parku, građanima je „poklonjen“ spomenik ubijenoj djeci Sarajeva. Koje će se naši političari sjetiti svakog 6. Aprila. I prigodom otvaranja drugih vjerskih i komercijalnih objekata prodatih za jeftine pare muhamedima alijima i njemu sličnim predstavnicima najnovije okupacije Bosne i Hercegovine.

Kao što reče jedan od blogera, u ovoj zemlji ni lokum više nije rahat.


Stariji postovi